-
Je’n, dva, tri – prvi koraci
Jeste li čuli vijest ovu, imam jednu vještinu novu. Lijeva, desna, jen’, dva, tri, puno koraka znam napraviti. Idem, krenem pa i padnem, nema veze, opet ustanem. Hodam sad u novim cipelama, i kažem “Zbogom” bosim nogama. Ma smiješne su mi te noge moje, po stepenicama idu gore-dolje. Ničija ruka za pomoć mi ne treba, jer strah više nigdje ne vreba. Sad imam cijeli svijet za otkriti, i po parkićima puno šetati. Tamo je ljuljačka i klackalica, a skoknem malo i do kolica. Pa mami iz torbe vadim novčanik i pobjegnem s njim u pješčanik. Kažem: Ne želim više u kolica, sad sam velika i ozbiljna curica. Korake velike pravim…
-
Supertata – moj je tata
-
Zašto još ne hodaš i nije te briga za to
“Zašto još ne hodaš, Zlatiko?” Pa rekli su ti da moraš prohodati između 8. i 18. mjeseca života, a ti ih imaš već 17. Ma 18 ti naveliko kuca na vrata. “Što čekaš?” “Nije li ti dosadilo puzati?” “Kada ćeš protrčati?” Ja ne znam praviš li se ti da ih sve ne razumiješ ili ih jednostavno ignoriraš. Znam samo da već sada furaš svoj film i prohodat ćeš kad napuniš 18 mj. i 1 dan. Svima iz inata. Neće tebi nitko govoriti kada ćeš prohodati! Ni ti ni ja ne razumijemo čemu tolika pitanja i briga oko toga, pa ti najbolje znaš kada ćeš nešto napraviti i nije te briga…
-
Kolač od šljiva na “mameći” način
Koliko dobrih tekstova nastane dok kuham, tuširam se ili vozim auto. I onda sjednem za laptop i ništa… ovako nekako to izgleda ——————————————— prazna ploča, tabula rasa. A tako sam lijepo sama sa sobom popričala, razradila neku temu i došla do zaključka. Tome u prilog govori činjenica da imam 3 posta koji čekaju da ih završim i objavim, čekam da me primi inspiracija ili da ona jednostavno ne nestane kad počnem tipkati. Ma ispari mi sve dok kažeš “keks”. Ili “tekst”. Koji tekst? Nema teksta, ostao je negdje na putu od Umaga prema Savudriji. A ovaj je nastao dok se pekao jedan pokušaj kolača od šljiva. Uhvatila sam mrvu vremena…
-
Voljela bih
Voljela bih da imam vremena napisati jedan srceparajući tekst o majčinstvu. O tome kako sam se odrekla slobodnog vremena, svoga tijela, spavanja po noći, životnog prostora, onih malih trenutaka uživanja, putovanja na koja ionako ne bih otišla; slobode, uredne kuće (koja nikad nije bila pretjerano uredna, ali sad barem imam izgovor). Voljela bih napisati post u kojem kukam o tome kako sam nenaspavana, umorna i nestrpljiva. Voljela bih se raspisati o tome koliko bih željela da se spoje dobar dan i dobra noć. Ali nemam vremena. Voljela bih pisati o tome kako sam se ponovo zaljubila, i to u dvojicu. Zovu ih malim debelim bebećim stopalima. Voljela bih napisati jedan…
-
Kako sam se odmorila
Odlazak na posao nakon porodiljnog dopusta predstavlja veliki stres za skoro svaku novopečenu mamu, a po mome iskustvu za baš svaku s kojom sam o tome razgovarala. Toliko je pitanja, strahova, nepoznanica. Tko će čuvati dijete, kako će se priviknuti na jaslice (ili zašto nema mjesta u jaslicama, a Grad se hvali kako nema liste čekanja). Kako ćemo dijete i ja podnijeti toliku razdvojenost, čak i više od 8 sati? Pa Zlatiko i ja se nismo razdvojile na više od 2 sata (koliko treba frizerki da me iz bureka pretvori u ženu). Danima me prala ogromna nervoza. Ona dobra stara nervoza prije ispita na faksu (ili drugdje). A da ne…
-
Jesam li objavila svoj prvi post?
Tehnički i kreativno pripremam svoj prvi post više od 10 dana. Zašto? Pa recimo da su me pojmovi poput cPanela, WordPressa, Dashboarda i sl. totalno iznenadili i uhvatili skroz nespremnu. Za nekoga poput mene, tko se aktivno koristi internetom (kako volimo istaknuti u životopisima), društvenim mrežama, programima za obradu teksta, i sl. pisanje bloga trebalo je biti mačji kašalj. No, zatekao me taj WordPress, ne znam što je to točno, pročitam malo o njemu, k’o fol mi je jasno i za par sekundi zaboravim. Znam samo da sam kliknula na instaliranje (u stilu onoga „I accept“, „I agree“, …) jer je tako rekla Domaćica (pokušaj stavljanja linka). Otvorim konačno taj WordPress…